28.07.2010.
9.Anger

„Calliope – or I should call you Andromeda?“ – Laurentos je rekao nasmiješenim glasom.
Još više sam se uozbiljila iako sam znala za njegovo pretvaranje.

„ Andromeda.“ – glasno sam izgovorila uzmićući za jedan korak prema zidu što je na Laurentusovom licu izmamilo osmjeh.

„ Now, I have a plan for you.“ – zastao je približavajući mi se. Uzmakla sam što sam više mogla priljubivši se uza zid. – „ It is time.“

Ne! Poželjela sam kriknuti, ali iz mojih usta nije ništa izlazilo. Prestravljeno sam gledala u Laurentosa i polako shvaćala.

„ You are going to give me to the Witches.“ – uzdahnula sam pomirivši se s neizbježnom činjenicom. Jednako neizbježnom kao i ona da Hector mora umrijeti. Ne, nisam osjetila ni tunčicu tuge ili nećeg sličnog, samo ogromnu mržnju pomješanu s ljubavlju.

Ljubav za Hectora, mržnja za sve ostale.

**

Strast je razorna sila koja ustrajno vlada i hara svijetom, ne očekuje odgovor od onih koje će dodirnuti, ne pita je li im dobro, ne mari previše za površne ljudske osjećaje. Daje sve i traži sve: bezgraničnu predanost u kojoj je najdublja struja sam život, ali i smrt. No u tome i jest smisao kobnog i bezuvjetnog davanja koje silovitom strašću neizbježno vuče jedno prema drugome. I stoga su uvijek i u svim religijama zaljubljeni beskrajno štovani jer, prepuštajući se zagrljaju, a strast se drukčije i ne može upoznati, oni zapravo stupaju na lomaču. Ti pravi, odvažni, malobrojni i odabrani.

A to još nije ljubav. Ljudi znaju da za svako živo biće postoji zastrašujuća zadaća - potpun izraz života, savršen osjećaj postojanja, kao i njegova prirodna posljedica, poništenje. To je ljubav. Iza svakog poljupca krije se tajna želja za iščeznućem, taj konačni osjećaj sreće koji više nije proračunat jer biti sretan uvijek znači i potpuno iščeznuće i prepuštanje tom osjećaju. Voljeti znači potpuno upoznati radost, a potom umrijeti.
**

Jednom rukom zaštitila sam glavu, a drugom sam polako prelazila preko zida tražeći pukotine za koje bih se uhvatila. Nije to zapravo bio zid. To su bile katakombe pod gradom. Katakombe izgrađene od ljudski kostiju. Kad sam ušla unutra oteo mi se glasan krik, ali ne zbog zidova već zbog zvuka zatvaanje kamenih vrata.

Laurentos me ostavio tu da umrem iako ni sama nisam znala što sam mu toliko skrivila.

Odjednom, osjetila sam nečiju ruku kako se privija uz moju. Staru naboranu ruku s neobično dugim noktima. Vještica. Moje disanje se znatno ubrzalo I osjećala sam kako bi mi se u grudima svaki čas nešto moglo slomiti.

Zašto me ostavio ovdje? Ne, nisam mislila na Laurentosa.

Mislim da sam vrištala. Nisam sigurna jer u tom trenutku mrak je nježno prekrio moje oči. Ruka one Vještice koja me držala omlohavila je I popustila stisak, ali njeni nokti su i dalje bili zariveni u moju ruku. Znala sam to.


***

Nisam mogao otići. Ne nakon što me Ona onako molila. Stajao sam na glavnim vratima gledajući u tmurno nebi i bio sasvim siguran da Bogovi nešto spremaju. Sjevalo je.

Osjetio sam nečiju prisutnost za leđima i gotovo odmah ponadao se da je to Andromeda.
Na moje teško razočarenje bio je to moj otac. Laurentos.

„ You are thinking about the battle?“ – imao je izraz lica koji sam rijetko viđao na njemu. Osmjeh. Nešto toliko jednostavno i lijepo na njegovom licu je izgledalo poput ožiljka. Zgadio mi se.

„ No I am not. Excuse me, I have to see An- Calliope.“

**

Otvorila sam oči našavši se u nekakvoj čudnoj prostoriji, cijela je bila okupana mjesečevom svijetlošću. To je bilo još čudnije jer se Luna većeras odlučila skriti iza olujnih oblaka.

Vještica me i dalje držala. Ni sama ne znam kako, ali uspjela sam otrgnuti od nje i pritrčati prozoru. Glas, grubi glas je pozvao moje ime i osjetila sam kako mi trnci prolaze duž cijelog tijela. Željela sam se ubiti, ali kako? Da udarim glavom o zid ili da skočim.
Ne...pričekati ću da me bol gubitka ubije. Tako je najsigurnije.

„ Andromeda do not!!“ – prenula sam se i osvrnula našavši se licem u lice s Aleksandrosom.
Oteo mu se uzdah kad je primjetio moje ruke prepune modrica porezotina.
Nisam mogla samoći snage da išta izgovorim. Plaho sam se osmjehnula strijeljajući ga pogledom.

„ I am not dead. It was all just a lie. See?“

**

Jasno sam vidio bijes u očevim očima. Dobro je on znao tko je Calliope. Andromeda.
Prikazivao se poput dobrog oca sve dok je ona bila tu prisutna ne želeći razbjesniti Bogove. Točnije jednog Boga čiju je naklonost posebno trebao. Ares.

Nisam mogao pronaći Andromedu. Sve njene stvari su I dalje bile u sobi, ali njoj nit raga ni glasa. Samo se Laurentos zagonetno smiješio budeći u meni tolike bure bijesa koje ništa ne može sputati. Gotovo ništa. Samo Andromeda koja svojim božanskim osmjehom može natjerati i Bogove da ustknu.

Moj pogled odjednom je primjetio ono što tu ne bi smjelo biti. Krv. Tamnocrvena krv koja je sasvim jasno odudarala od mramormog poda.

Slijedio sam tragpve koji su odjednom nestajali pod zidom. Ne...on to nikada ne bi učinio.
Ne bi se usudio dati kćer Bogova Vještici. Vješticama.

**

„ I missed you.“ – progovorila sam glasom izmjenjenim od tolike boli. Tuge koja je napokon pronašla svoj put vani.

„ I...“ – riječi su mu se zaustavile u grlu, a onda je još neko vrijeme gledao u mene izbuljenim očima. Tek kad se pojavila krv shvatila sam što se dogodilo.

„ NO!NO! „ - Željela sam umrijeti. Sad kad je opet bio tu, netko ga je ubio. Zašto? Zašto?

„Somebody has entered.“ Vješticin glas je odjeknuo prostorijom, a kad sam u njenim rukama
ugledala bodež prepun krvi znala sam da je ona kriva.
Ne, prevarila sam se. Nije ona bila ta koja je kriva. Krivac je onaj koji se usudio ući.

**
Sad znam da mi je bez nje teško preživjeti. Želio sam previše od jednog božanskog bića koje se nije moglo pokoriti naredbama. Kroz sva dobra i loša razdoblja smo prošli Zajedno.
Neću nikada zaboraviti njen bjes prema meni kad me optužila da sam izdajica. Mrzio sam sebe jer sam podlegao čarima Vještica i iznevjerio njeno povjerenje koje sam toliko dogo gradio.

'' Before my time is done, I will look down on your corpse and smile, because no mather what I will have my vengance in this.. or in the other life ''

Te riječi su me toliko pogodile da nisam znao kako uzvratiti. Andromeda me ponovno mrzila , a ja sam žalio zbog toga.
**
Moje sivo -plave oči počivale su na njegovom licu. Bojala sam se. Strah mi se zavukao pod kožu i umrtvio sva osjetila. On umire, a ja sam se morala boriti sama protiv te spoznaje. Prividno sam izgledala jaka poput mramorne stijene preko koje se može prolijevati krv, a s prvom kišom sve se opere.
Nisam bila takva, samo sam tražila osvetu, ali izgleda da se osveta upravo vraćala meni samoj.
Osjetila sam nečiju ruku na ramenu i osvrnula se našavši se oči u oči s osobom koju sam u tom trenutku najviše prezirala.

'' Can you forgive me? ''

'' He wasn't suppsosed to die. '' - odgurnula sam njegovu ruku sa svog ramena. Zbog njega je moj brat umirao.

16.07.2010.
8.Fear

Mislim da sam vrištala. Nisam sigurna jer u tom trenutku mrak je nježno prekrio moje oči.
Ruka one vještice koja me držala omlohavila je i popustila stisak, ali njeni nokti su i dalje bili zariveni u moju kožu. Znala sam to.

~*Y*~

Sjedila sam pokraj prozora zagledavši se u prazninu pustinje okupane sjajem zvijezda pod tamnim pokrivaćem neba. Drhtaj. Suze. Nisam se više mogla suzdržati i dopustila sam suzama da teku niz zažarene mi obraze. Znala sam da će on sutra umrijeti i da to nikako ne mogu spriječiti. Tim više što je on tvrdoglavo odlučio otići u boj.

Naslonila sam se na ruke, a pogled mi je odlutao negdje daleko...daleko.

„They are gathering princess Andromeda.“ – sve u mojem tijelu se ukočilo na zvuk tog toliko poznatog glasa. Osmjeh se razlio mojim lice.

„Father!“ – poletjela sam mu u zagrljaj i odmah se osjetila poput malene djevojčice koja svojeg oca nije vidjela već dulje vremena. Ares nije poznavao nježnost, ali ja sam ipak imala i ljudske krvi u sebi.

„I beg you to help me Father.“ – odmaknula sam se od njega pažljivo mjereći svaku izgovorenu riječ. Njgeovim licem preletio je sumnjičav izraz.

„ Andromeda...you know that I must not intervier into human destiny.“ – rekao je to toliko ozbiljnim glasom da sam se lecnula. Udaljila sam se za jedan korak pridržavajući se za drveni stolac pokraj prozora.

„Just once, and nobody will be angry at you. Especially me.“ – morala sam ga nagovoriti, a znala sam da on neće još dugo odoljevati mojim molbama.

„Why?“

„You just have to stop someone’s death.“

„ Whose death?“

„Hector of Argos.“ – pobojala sam se Aresove reakcje dok sam izgovarala njegovo ime. Sklopila sam oči i pripremila se na udaraca koji sam vrlo brzo i dočekala. S unutrašnje strane usana osjetila sam slatko-slanu krv.

„Why?“ – još jednom je ponovio, a ja nisam odgovorila.

„You love him.“ – razočaranim glasom je ustvrdio nakon nekoliko minuta šutnje. Iz njegova pogleda prštale su tisuće strijela uperenih prema meni.

„Please.“

****

Uspjela sam se otrgnuti od one vještice koja me držala i pojuriti prema prozoru.
Osjetila sam kako mi leđima prolaze trnci na sam zvuk onog glasa.
Željela sam se ubiti, ali kako? Da udarim glavom o zid ili da skočim kroz prozor.
Ne...pričekati ću da me bol gubitka ubije. Tako je najsigurnije.

Vjeruješ li da smisao života nije drugo, doli strast koja jednoga dana prožme naše srce, nasu dušu i tijelo, i onda gori vječno, do smrti? Ma što da se događalo u međuvremenu. l ako smo to doživjeli, možda nismo uzalud živjeli. Je ii ta strast tako duboka, tako zla, tako sjajna, tako neljudska?... A možda i nije usmjerena prema osobi, nego samo prema žudnji?...To je pitanje. Ili možda ipak pripada osobi, vječno i uvijek samo toj jednoj i tajanstvenoj osobi koja može biti dobra ili loša, iako intimnost strasti ne ovisi o djelovanju i osobinama koje te vezuju za tu osobu?
Strast ne raspravlja riječima razuma. Strasti je posve svejedno što dobiva od drugoga, ona se želi izraziti, nastoji potpuno provesti svoju volju, pa ako za uzvrat i ne dobiva ništa drugo nego blage osjećaje, ljubaznost, prijateljstvo ili strpljivost. Sve su velike strasti beznadne, inače nisu strasti nego nagodbe, pametni kompromisi, razmjene mlakih osjećaja.

~*Y*~

Jasno sam vidio bijes u očevim očima. Dobro je on znao tko je Calliope. Andromeda.
Prikazivao se poput dobrog oca sve dok je ona bila tu prisutna ne želeći razbjesniti Bogove. Točnije jednog Boga čiju je naklonost posebno trebao. Ares.

Nisam mogao pronaći Andromedu. Sve njene stvari su I dalje bile u sobi, ali njoj nit raga ni glasa. Samo se Laurentos zagonetno smiješio budeći u meni tolike bure bijesa koje ništa ne može sputati. Gotovo ništa. Samo Andromeda koja svojim božanskim osmjehom može natjerati i Bogove da ustknu.


U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Ništa ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenutku kada smo spremni. Zbog toga nereda, zbog toga kašnjenja dugotrajne su naše boli. Mislimo da se netko poigrava s nama.

No jednoga dana ipak primijetimo da u svemu postoji čudesan red i poredak... Dvoje se ljudi susretne u pravom trenutku, ni dan prije ni dan poslije... Tek kada su spremni, i to ne prema svojim sklonostima ili strastima, već prema nalogu nekoga nesavladivoga kozmičkog pravila, baš kao što se i nebeska tijela susreću u beskonačnom prostoru i vremenu, točno u jednoj sekundi, i to u sekundi koja je samo njihova u tom beskraju prostora i unutar svih tih milijardi godina.

A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna.

Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro.

A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.


~*Y*~

“Tomorrow you will die”. – njene riječi bile su toliko beznadne da me se to kosnulo.

“I have to go.” – nisam zvučao uvjereno, a ni ona nije tako izgledala. Prišla mi je korakom laganim poput košutina.

“Come back…come back to me.”

12.07.2010.
7.Tears

„Maybe, but only maybe...you are going crazy?“ – znala sam da je to pitanje, ali iz Hectorovih usta zvučalo je kao odlučna tvrdnja. Uprla sam pogled u njegove tamne, neprozirne oči pokušavajući proniknuti u njegove misli. Katkad se činio tako okrutnim.

„ I saw him, I saw him with my own eyes. It was him.“ – odlučno sam ustrdila prekinuvši kratkotrajnu šutnju među nama. Lecnuo se zbog mojeg odlučnog tona glasa, ali ipak je zadržao dovoljan mira da ne pobjesni.

„Alright, you saw him, so what?“ – morala sam se suzdržati da ne poviknem u koliku pogibelj me to dvodi,..nas dovodi.

„I am leaving.“ – izrekla sam poprilično tiho očekujući paljbu.

„I forbbid you!“ – uzviknuo je toliko jako da sam mogla umisliti potresanje prozora.
Nakrivila sam glavu tužno ga pogledavši i uz šušanj haljine izgubila se za vratima.
Znala sam da je to najučinkovitiji način za poticanje njegove grižnje savjesti.

****

„ Damnn' the Gods!“ – udario sam šakom po stolu zbog čega su svi koji su sjedili za njim poskočili. Andromede naravno...nije bilo.

„ How much time do we have?“ – upitao sam brzo se pribravši. Ako je dvorac okružen ne preostaje nam ništa drugo doli braniti ga svim sredstvima. Nitko mi nije odgovorio na pitanje.

„We will fight. Starting from now. Prepare yourselves and say goodbye to your vives.“ – dramatično sam zvršio i odšetao od stola potičući govorkanja. Bijes je buktio u meni dok sam šetao pred Andromedinom sobom. Morala je doznati.
Odjednom vrata su se sama otvorila, a ona se našla predamnom odjevena u crninu korote.

„ They..“ – prekinula me u pola riječi ovivši ruke oko mojeg vrata. Njena kosa je eć narasla dovoljno duga i besprijekorne ugljene kovrče mirisale su po jorgovanima. Na trenutak sam stajao omamljen njenim mirisom i činjenicom da njena glava počiva na mojim grudima, ali početnu omamljenost brzo je zamijenila prisebnost. Pogladio sam ju po glavi i lagano odmaknuo od sebe. Tek onda sam primjetio da su njene oči prepune suza. Upravo tada je izgledala poput kćeri Bogova, a njene oči poput oceana iz kojeg more uspješno prekriva obližnje obale.

„ Don't go...“ – zastala je brišući suze rukom – „Tomorrow you will die.“

27.06.2010.
6. Lust

'' We, are not going to talk about....you know what. '' – odlučno sam ustvrdila osjetivši se ladano povrijeđenom nisam znala što da mislim sad kad sma mu to dopustila. Osjećaj je bio...užasavajuć.

'' Why? ''

'' Because it cannot be, I am demi goddes, and you are just a man. '' – Hector me razočarano gledao očekujući da kažem još nešto.

'' I curse the Gods who have made you like this!! '' – njegov glas se orio u zatvorenoj prostoriji dok je izgovarao neoprostivu kletvu. Naglo sam koraknula k njemu i položila svoju ruku na njegove usne da zaustavim riječi. Jednim jedinim cjelovom na bijelu ruku Hector mi je otkrio svoju dušu, svoje srce i čežnje. Malo sam se zbunila i pokušala oteti svoju ruku njegovom stisku. Zbunjena stojim pred Hectorom izgubljenim u opojnosti koju sam mu pružila, u jednoj jedinoj želji da zaustavim njegovu kletvu. Licem mu provijava neko svijetlo kao da je po ruševinama njegovih nada pala zraka, a on upija tu zraku žeđom mladog života.

~*~*~*~


'' Watch out! ''
Potegao sam Andromedu za sobom u palaču dok su konji protrčavali pokraj nas.

'' We, are not going to talk about....you know what. '' – porušila je moje nade.

'' Why? ''

'' Because it cannot be, I am demi goddes, and you are just a man. '' – razočarano sam ju pogledao pokušavati susprenuti svoje bijesne misli.

'' I curse the Gods who have made you like this!! '' – viknuo sam udaljavajući se od nje. Prokleti bogovi su mi sve oduvijek oduzimali. Ona naglo korakne prema meni položivši svoju bijelu ruku na moje usne. Dodir njene ruke zaustavio je kletvu, ali i potamnio misli, razbor, prisebnost. Čvrsto sam zgrabio njenu ruku i pritisnuo ju na svoje usne. Nisam mislio o uzrocima koji su tu ruku položili na usne, odajem se u treptaju svog bića što je na usnama osjećalo ljubljenu ruku.

Začuo sam otvaranje vrata, a moj otac je unišao unutra. Laurentos.
Andromedino lice se iskrivilo od bijesa, ali Laurentos se pričinio kao da ništa ne vidi i nečuje.
Raskrilio je svoje ruke srdačno me pozdravivši.

'' And who is this lady? '' – upitao me očito ne prepoznavajući Andromedu koja se samozadovoljno nasmiješila i lagano naklonila glavu.

'' My name is Calliope. '' – obratila mu se dok je Laurentos prihvaćao njenu ruku koja je do maloprije bila na mojim usnama.

'' Quick, give her a made, and a finest room. '' – zastane – '' My son, we need to talk. ''

~*~*~*~

Okupana i osvježena, osjetila sam se smirenije i vedro pročavrljala sa svojim sluškinjama.
Samo sam još trebala čekati kad će me pozvati na večeru.
Začule smo kucanje na vratima, a nakon samo nekoliko trenutaka u sobu je ušao Aleksandros.
Što se to događa?

'' The Queen requires to see you my lady An—Calliope. '' – brzo se povukao iz sobe ostavljajući me prilično zbunjenu. On je mrtav.

~*~*~*~

Andromeda je ušla u središnju dvoranu sa zbunjenim izrazom koji se prelijevao njenim licem.
Stupivši nekoliko koraka bliže, zaustavi se.
Zar je od tog iznenadnog sastanka s njom ili sam smućen njenom blizinom kraljevski dostojanstvenom, a ženstveno zamamnom?

Svijetlozelena haljina kao da je bila namjerice skrojena da me zamami. Široki rukavi s rasporkom otkrivaju njezine nadlaktice, a izrez oko vrata spušta se šiljasto i razotkriva mojim očim mramornu bjeloću njezinih grudi. Tamnje ukrivo odrezane kose ukrašene su draguljima koji daju njenim očima tajanstven izraz ne ističući toliko njihovu boju bogova. Njezine pune, rumene, malo otvorene usne pojačavaju bjeloću njezinih zubi. S tako rastvorenim usnama čini se gotovo pohotnom.

'' We have to leave. '' – prozbori probudivši me iz mojih misli.

'' Why? ''

'' I don't know. ''

25.06.2010.
5.Destiny

Konj je soptao od žeđi, ali Andromeda je bila neumorna. Kao da joj je nekakva nevidljiva sila davala snagu da muči mene i konja. Morao sam stati. Snažno sam povukao uzde konja koji je uz glasan njištaj okrenuo svoj vrat i teškom mukom zaustavio noge. Primjetio sam da je Andromeda nastavila dalje, ali gotovo u sitom trenutku sam vidio da je njen konj posrnuo. Nekako, znao sam da je bjesna kad sam ju ugledao kako se sva prašnjava vraća štejući preko dine. Nasmijao sam joj se što ju je samo još više razbjesnilo.

'' I told you. '' – nisam se mogao suzdržati da ne kažem kad je sjela na pod pokraj mene.

'' I hate you. ''

'' I am not surprised. '' – nisam znao kako da joj uzvratim. Otkako je sinoć streljala vojne dezertere, napala Laurentosa i ubila čak trojicu Hassasina ponašala se iritantno. Ništa neobično.
Zašutjeli smo gledajući svak na svoju stranu.

'' I have to take the Bracelet to the Secret Guardian Temple. We have to take it. Why are you making it so dificult to me to talk to you? '' – morao sam ju pitati. Na nekakav čudan način mi se i sviđala. Njeni sarkastični odgovori i neslane šale na moj račun.

'' You whant to know the anwser?! Well, if your magesty wasn't so greedy for fame, I wouldn't be here, the world wouldn't be endangerd, and... '' – pri zadnjoj riječi se slomila. Nisam mislio da ću je ikada vidjeti kako plače. Ustao sam s poda.

'' Alright, I need your help now. Come with me. '' – zastao sam gledajući Andromedu ćija se crna šminka oko očiju potpuno razmazala zbog suza.

'' Please. '' – neznam kako, ali nekako sam se našao na koljenima pokraj Andromede blago brišući suze s njenog u potpunosti bezizražajnog lica.

'' Oh Gods, please help me not to kill him. '' – odgurnula je moju ruku i ustala s pijeska i počela otresati prašinu. Na glas sam joj se nasmijao, a ona me samo još jednom počastila svojim ubojitim pogledom. Pružio sam joj ruku koju je ona, očekivano, s preirom odbila.

'' I have to see my father. ''

'' Impossible. '' – postao sam svjestan koliko mi ne vjeruje kad je izustila to svoje nemoguće potpuno smirenim glasom, a opet tako prepunim pritajene ljutnja.

~*~*~*~

Sjedila sam na konju lica prekrivenog poluprozirnim zarom dok je Hector pričao s nekim.
Bojala sam se da bi me netko mogao prepoznati. Trebala sam razgovarati s ocem.
Sišla sam s konja i dohvatila bodež koji sam uvijek imala uz sebe. Njegova oštrica je na trenutak zasjala. Sklopila sam oči zarinuvši bodež ravno u sebe. Prigušeni jauk izišao je iz mene dok sam polako shvaćala da vidim svijetlost.

'' Is this my destiny? '' – upitala sam prazninu koja je odgovorila glasnim smijehom.

'' We make our own destiny priestes. '' – još jednom se glas nasmijao – '' You are a high priestes of Destiny, aren't you? ''

Sijetlost je polako gubila svoj sjaj i pretvarala se u sivilo. Glas me pozvao mojim imenom i polako sam počela osjećati treperavu toplinu koja se pretvarala u nesnosnu vrućinu.

'' You know what to do. '' – zastane – '' Trust no one. ''

Otvorila sam oči i našla se na piješćanom podu otkrivena lica. Još jednom sam posegnula bodežom na trenutak oklijevajući, a onda nemilosrdno i neravno strižući svoju crnu kosu koja je meko padala na pod.

~*~*~*~

Našao sam Andromedu kako uplakanih očiju i krvave haljine sjedi na podu pokraj busena crne kovrčave kose koju sam vrlo brzo prepoznao kao njezinu.

'' What happend? '' – nisam mogao izbjeći da moj glas zvuči zabrinuto jer doista sam se osjećao tako. Naslonila je glavu na moje rame kojim su vrlo brzo prošli trnci.

'' I don't know. '' – zastala je brišući suze sa svog lica – '' We have to leave now. ''

'' You can tell me. '' – uhvatio sam ju za ramena malo grublje kako bi se primirila,a ona me pogledala sasvim pribrano svojim čudesnim plavim očima.

'' Can I? ''

~*~*~*~

Osjećala sam okus suza pomješanim s krvlju na usnama, ali nije mi smetalo. Hector me grubo uhvatio za ramena i protresao kako bih se smirila.

'' Can I? '' – ponovila sam na što je on odmaknuo svoje ruke s mene i udaljio se za jedan korak spuštajući ruke.

'' Trust me. ''

'' Secret Guardian Temple is,...I don't know where it is. '' – glas mi je malo zadrhato – '' Time is running out, soon the Assasins will be here. ''
'' So, how can we find that Temple? ''

'' All I know is that it is in the desert and that nobody ever found it... '' – nagla bol me odjednom presavila napola. Počelo je. Mogla sam osjetiti kako me moja moć napušta. Poslijednji Armageddon u vatri i ledu je započeo. Hector me podigo, a ja sam osjetila kako bi mu se sada mogla sasvim podati da poželi. Pomogao mi je da se osovim na noge sa zabrinutim izrazom lica.

'' Andromeda... '' – položila sam prst na njegove usne tako ga ušutkavajući. Njegove ruke su se ovile oko mog struka, a ja sam samo djelić jednog trenutka oklijevala da ga poljubim. Naše usne su se spojile u cjelov. Odjednom naš prividan mir je prekinuo glasan vrisak.

'' Watch out! ''

04.06.2010.
4. Stupidity

Osjećala sam kako se tetiva luka napinje, njeno lagano podrhtavanje pod svojim prstima i čvršće sam stisla drveni dio znajući da ću si tako oderati kožu. Uspravila sam se namještajući drvenu strelicu s metalnim vrškom koji je hvatao odsjaj sunca i otpustila tetivu.
Mogla sam čuti kako siječe zrak i tupi znak zabijenosti, ravno u srce vojnog dezertera.
Spustila sam luk uzimajući još jednu strijelu i napinjući ga znatno brže. Isti zvuk, samo malo prigušen. Znala sam da sam okrutna jer sam strijele umočila u vatrocvijetov otrov, ali barem sam ravno gađala osiguravajući im brzu i bolnu smrt. Ponovila sam postupak još dvaput poderavši si rukav pri poslijednjem streljanju. Odmaknula sam s čela svoju kosu koja je u kontrastu s mojom puti izgledala tamna poput afričke čokolade.

'' That was fast. '' – nepoznati muškarac je stavio svoju ruku na moje rame. Osvrnula sam se preko ramena gledajući ga odmakni-se-ili-češ-i-ti-tako-završit pogledom. Očito je shvatio i vrlo brzo je povukao ruku. Nisam namjeravala pričati s njim, njegove misli su bile...urotničke. Poželjela sam i njega streljati.

'' Who are you? Hector never spared no one, but you...he spared you even you don't treat him as you should. '' – nije znao da mu mogu čitati misli, nije znao tko sam, a bahatim ljudima sam voljela nabijati na nos tko sam.

'' My name is Kallistrate, but you can call me Kalli. '' – osmjehnula sam mu se skrivajući pogled od njegovog pronicljivog lica.

'' Such a strange name, it means beautiful army doesn't it? '' – rukom je prešao preko mojeg lica, ali pri samom dodiru se stresao.

'' Is it something wrong,...Laurentos? '' – nije mi rekao svoje ime pa ga je to prenerazilo.

'' Look me at the eye! '' – udaljio se za korak povlačeći ruku. Podigla sam pogled hineći neupućenost.

'' Why? ''

'' You are a Demi God! ''

'' So? ''

'' Who of your parents is a God or Godess? ''

'' My Father. '' – mirno sam odvratila jer mu nisam namjeravala reći tko mi je otac. On je poznavao njegovu tajnu slabost. Ponovno sam spustila pogled, ali samo nekoliko trenutaka kasnije osjetila sam svu Laurentosovu silinu na svom licu. Njegov zlatni prsten mi je oderao kožu s obraza i mogla sam osjetiti svoju vlastitu krv u ustima. Pogledala sam ga s prezirom znajući da ga ne smijem ubiti... ali barem ja uvijek nađem način kako zaobići pravila. Prišao mi je sasim blizu i uhvatio me za vrat.

'' Don't you dare ever again to read my minds, is it clear?! ''

'' No sir. ''
'' You are stupid. ''

'' Oh, no she is not,... you are stupid because you believe you can treat a Demi Godess such a way and not to be punished. '' – osjetila sam kako se Laurentosov stisak opušta, a on se s nevjericom okreće prema osobi koja je to rekla. Čak ni ja nisam vjerovala što sam čula.
Okrenuo mi je leđa ne shvaćajući kakvu pogrešku čini. Sklopila sam oči i na trenutak osjetila bljesak boli u sebi, ali ona se gotovo odmah prenijela na Laurerntosa koji se previo u struku i pao na koljena. Podigla sam luk s poda i napela ga.

'' Andromeda don't ! '' – osjetila sam Hectorovu ruku na svom zaprešću, ali sam i s zaprepaštenjem shvatila da me pozvao imenom. Prvi put, ali na krivom mjestu i u krivo vrijeme.

'' Oh, no. '' – uspjela sam izustiti kad sam ugledala rijeku jahaća odjevenih u crno kako s isukanim sabljama sijeku glave ljudima koji se im se našli na putu.

29.05.2010.
3. Truth

Gledala sam svoju ruku na kojoj nije bilo ni traga rani od koje bi inače većina ljudi umrla.
Nervirala sam samu sebe jer sam napravila veliku glupost, a onda mi je sinula ideja...
Kad bi samo nositelj Narukvice Ljudi umro...Narukvica Bogova bi izgubila svoju moć.
Vidjela sam kako netko pred šatorom ste gore – dolje kao da se ne može odlučiti želi li ući ili ne.
Ogledala sam se oko sebe pogledom tražeći nešto što bi moglo usmrtiti čovjeka, ali nisam nalazila ništa dovoljno učinkovito.

'' You know that I am alowed to kill you? '' – Hector je ušao u šator prekriživši ruke na prsima.
Nisam znala zašto mi to govori, ali uspjela sam uočiti bodež koji je imao za strukom.
Osmjehnula sam se i prišla mu sasvim blizu.

'' Kiss me,...than kill me. '' – šapnula sam osjećajući njegov dah na svom licu, a rukom sam potražila bodež i povukla. Odjednom između nas se našao zid. Prekorila sam samu sebe jer sam zaboravila na to. Bjesnila sam u sebi. Okrenula sam mu leđ i odmaknula se od zida.

'' I guess I am not allowed to kill you!! '' – viknula sam bacajući bodež koji se oštro zabio u pod.

'' You have to take the Bracelet to the secret guardian temple, because there are some who would use it for bad purpouse. This is the only way how to stop this Armageddon. '' – prišla sam mu, ovaj put bez ikakve zle namjere. Vidjela sam da je ustuknuo, nije mi vjerovao.

'' Is this another trick how to kill me? '' – sumnjičavo me upitao smještajući vrh svog mača pod moj vrat.

'' I'd love if it was that esay. ''
'' Do I have to? '' – nasmijala sam se na njegovo pitanje. Djelovao je tako... ni sama ne znam kako bi to opisala.

'' Ofcoruse, it is the only way. ''
'' Where is that temple? ''
'' I don't know. '' – slegnula sam ramenima.
'' HOW ON EARTH AM I SUPSSOUSED TO TAKE IT THERE IF YOU DON'T KNOW WHERE IS IT?!?! ''
'' Don' t jell at me, it is not my fault. ''

Okrenuo se i bjesno izašao iz šatora. Nasmijala sam mu se jer sam znala da će se vratiti jako brzo kad shvati koliko je to bitno.

~~*~~*~~*~~*~~

Okrenuo sam se od nje i uzrujano izašao iz šatora. Znao sam kakvu moć nosi ta Narukvica, ali da je tolika..nisam mogao ni pretpostaviti. Ali opet, kako bih mogao vjerovati osobi koja me upravo pokušala ubiti, a ujedno je i kćer Aresa, Boga Rata. KAKO?!
Uz to, nije ni znala gdje se taj hram nalazi. Što ako je to još jedan trik?
Vratio sam se natrag u njen šator nadajući se da će mi ponuditi nekakvo objašnjenje.

'' Alright, we'll go to that Temple. '' – uzdahnuo sam, a ona mi se osmjehnula.
'' We should leave immediatley. ''
'' I cannot leave my army!! ''
'' They'll be dead in an hour. ''
'' WHAT?!?! ''
'' You heard me, and so will we be dead. ''
'' You are nutts. ''
'' You can say that too. ''
'' Do you enjoy provoking me? ''
'' I do, but I am not trying to provok you now. ''
'' So,...you are saying the truth? '' – morao sam pitati kako bi to čuo izgovoreno.
'' Yes, I am. '' – zastala je – '' Death is near, because they are coming again. ''

Izašao sam na zrak kako bi razmislio. Svi će umrijeti...a ja ću ih ostaviti jer mi je Aresova kćer nešto naredila?

20.05.2010.
2. They are coming...

Andromeda's POV

Izvuki su me iz Hrama i dopremili u njihov logor pored mora. Bjesnila sam u sebi znajući da ću ipak morati ispuniti ono što su Bogovi namjenili za mene.
Moja sudbina je bila štititi Narukvicu Bogova i sve ostalo je bilo poodređeno tomu.
Nesvijesno sam se primila za zaprešće opipavajući rune na Narukvici. Odahnula sam shvativši da je tu. Ona je mogla obrnuti slijed povijesti, crno bi postalo bijelo, a Bogovi i ljudi bi zamijenili mjesta.
Hector je imao drugu polovicu, polovicu Ljudi.
Vidjela sam da mu nije ugodno u mojoj blizini, očito je shvatio da sam Aresova kćer vrlo sklona bijesnim ispadima.

'' Your silence scares me. '' – odlučila sam prozboriti, a pritom sam lagnim pokretom ruke odmaknula Hectorovu ruku s mog lijevog zaprešća. Na njemu su mi ostale dvije crvene mrlje od prejakog stiska. Nije odgovorio.

'' How did you found it? '' – pogledala sam prema njegovom dijelu narukvice primjećujući da su to tri zmije isprepletene u žestokoj strasti.

'' It is not your business. '' – Hectoru očito nije bilo do civiliziranog razgovora.
'' They will come for it. ''
'' Then they will tumble on my sword. ''
'' Ohoho, smebody is iritatated. ''
'' Don't press your luck. ''
'' Are you affraid of me? ''
'' Why should I be? '' – tu je naš razgovor završio i nastupila je duga tišina.


~*~*~*~*~

Hector of Argos POV

Uhvatio sam ju poprilično jako za zaprešće i cijelim putem do logora sam ju vukao za sobom.
Nije se žalila. Primjetio sam njenu narukvicu, bila je poprilično slična kao i moja, ali nisam znao zašto se toliko uznemirila pri pogledu na nju.

'' Your silence scares me. '' – istrgnula je svoju uku iz moje i odmah sam se pokajao ugledavši dvije crvene mrlje na njenoj ruci koje su prijetile postati modricama.
Nisam joj želio odgovoriti, mene je njena pojava plašila. Izgledala je poput Pandore, lijepa ali opasna.

'' How did you found it? '' – pogledao sam ju u oči smišljajući odgovor. Njen ton glasa je bio zajedljiv, kao da je jako nadmoćna.

'' It is not your business. ''
'' They will come for it. ''
'' Then they will tumble on my sword. ''
'' Ohoho, smebody is iritatated. ''
'' Don't press your luck. ''
'' Are you affraid of me? '' – nisam joj želio odgovoriti na zadnje pitanje. Namjerno me iritirala bez ikakvog posebnog cilja.


~*~*~*~*~

Andromeda' s POV

Sjedila sam šatoru prepunom uplakanih i prljavih svećenica. Znala sam da će ubrzo doći i da ni sam Ares ne može zaustaviti ono što je zapisano u zvijezdama.
U daljini su se već mogli čuti udarci konjskih kopita po uzavrelom noćnom pijesku.
Prislonila sam ruku na srce opraštajući se sa svom svojom moći koju sam imala.
Hassasini su već bili tu među nama, pogledala sam Arlene znajući da ju poslijednji put vidim živu.

''Don't be scared, the Gods are waiting for you. '' – prišapnula sam joj, a onda su Hassasini nahrupili . Mogla sam čuti Hectorove povike i masovno izvlačenje mačeva.

~*~*~*~*~

Hector of Argos POV

Kad sam začuo konjska kopita i buku moja prva pomisao je bila : '' Andromeda. ''
Izletio sam iz šatora izvlačeći mač suočivši se s mnogo jahača odjevenih u crno na konjima crvenih očiju. Krenuo sam na jednog od njih, ali ubrzo sam se našao opkoljen sa šiljcima koplji uperenih u moja prsa. Njihov predvodnik je prozborio na nekom čudnom jeziku, ali vrlo brzo netko je svojom prisutnošću odvratio pozornost s mene. Androemeda.

~*~*~*~*~

Izašla sam iz šatora znajući da se izravno miješam u odluke zvijezda. Vidjela sam Hectora opkoljenog Hassasinima i nisam znala što da učinim.
Nisu smjeli dobiti Narukvicu Čovjeka.
Sasvim sigurno su primjetili prisutnost osobe Božanskog podrijetla jer su svi usmjerili svoje oči na mene. Uzdigla sam svoju desnu ruku pokazujući narukvicu ispunjenu runama.
U istom trenutku svi su skočili sa svojih konja i počeli mi se približavati. Vidjela sam kako Hector ubija jednog od njih s leđa, ali ostale kao da to nije zanimalo.
Njihov predvodnik izvukao je svoj bodež, Zmajski Zub. Lagano sam zadrhtala nadajući se da će me Ares ponovno spasiti, ali nitko nije došao.
Osjetila sam kako se bodež zabija u moju kožu na ruci i odvaja zlatnu Narukvicu Bogova.
Na trenutak sam zatvorila oči kako njohv predvodnik ne bi shvati tko sam ja i kakvu je pogrešku počinio. Uzeo je narukvicu proučavajući ju uzraku, a onda se nasmijao hroptavim glasom.
Povukao je bodež niz moju ruku tako ju rasjekavši. Crvena krv se počela slijevati niz moju ruku.
Jedva sam se održala na nogama pri pogledu na krv. Pogledala sam predvodnika Hassasina dok je galopom odlazio pozivajući svoje trupe za sobom.
Zaljuljala sam se na nogama ponovno sklopivši oči. Spustila sam ruku uz struk tako umrljavši bijelu haljinu Osjetila sam Hectorove ruke za strukom, a onda sam se srušila ravno u mrak.

18.05.2010.
1. Hatery on the first sight

Andromeda ' s POV

Osjećala sam nešto čudno, kao da je nešto nasilno promijenjeno u Hramu. Najtvrđi mramor je lagano škripao, poput prastarih oronulih dasaka. Iza mojih leđa prošlo je nešto i na trenutak se našlo izloženo suncu. Zastala sam osvrnuvši se preko ramena. Mojeoči nisu usjele primjetiti ništa neuobičajeno. Lagano sam uzdahnula i nastavila laganim korakom kružiti po dvorani.

'' They are coming... my Lady. '' - začula sam Aleksandrosov glas za svojim leđima. Nije mi trebao on da mi to kaže i sama sam mogla osjetiti podrhtavanje tla uzrokovano brojnom vojskom.

'' I know. '' – smireno sam odvratila sjednuvši na rub kamene fontane unutar Hrama. Kao svećenica zavjetovala sam se na vječno djevičanstvo iako sam dobro znala da to neću moći ostvariti.

'' Isn't something missing? '' – osvrnuo se po hladnoj prostoriji. Kimnula sam glavom.

'' Yes it does... Ares is missing. '' – zaprepastia sam samu sebe s kojom sam lakoćom to izjavila. Kada nije bio prisutan bojala sam se svake sjene, ali sada...kao da sam odustala od svega.
Uto smo začuli razbijanje drvenih vrata Hrama. Ares me očito odlučio još jednom napustiti.
Pograbila sam bodež i ustala sa stolca. Aleksandros mi nije mogo pomoći... odavno je bio mrtav.
Nekoliko muškaraca je nahrupio u hram razbijajući kipove Bogova i Božica. Osjetila sam ruku na ramenu kako me grubo povukla na pod. Vojnik...očito mu je nedostajala žena, ali nije shvatio da se namjeiro na krivu. Sklopila sam oči vrisnuvši toliko jako da su se duhovi Hrama dodatno uznemirili.
On se samo nasmijao na to, ali ubrzo se našao na drugom kraju odgurnut.

'' Are you alright? '' – mladić sivih očiju pružio mi je svoju ruku dok sam je ja zbunjeno prihvatila. U trenutku kad su se naše ruke dotakle goruća bol prostrujala je mojim tijelom. Ustuknula sam prestrašeno ga pogledavši. U tom trenutku pokraj mene se materjalizirala Athena tako zaustavivši vrijeme. Svi su zastali u pokretu poput smrznutih slika.

''The pain was too intense.... '' –Borila sam se za dah dok sam izgovarala te riječi. Athena je bacila pogled prema mladiću sivih očiju. Kimnula je glavom i pogledala me svojim očima koje su mijenjale boju po prigodi. Sada su trenutno bile prozirno plave, dok je Athena inače preferirala tamnije boje. Smatrala je da ako su joj oči previše svijetle Zeus može vidjeti njenu dušu. Tako se osjećala nesigurnom.

'' You have to execute the revenge that your blood is basicly screeming for. '' - Athenine oči postale su crne poput noćnog neba bez ijedne zvijezde, a glas se prilično pojačao.

'' Ares? '' – izustila sam njegovo ime kao pitanje. Katkad je bio jednostavno...Rat.

'' The war is about to begin, and you are asking for ARES!! '' – Athena se proderala toliko glasno da sam se pobojala kako bi ju zaleđeni ljudi mogli čuti. Pogledala sam u pod osjećajući se nevjerojatno malenom. Athena mi se nasmiješila i pucnula prstima rasplinuvši se u zraku.
Vrijeme se pokrenulo.

'' DON'T TOUCH THE PRIESTS! '' – zaderao se onaj koji je maloprije spasio vojnika od sigurne smrti, bolne smrti uzrokovane mojim bijesom. Mrzila sam sve koji su me okruživali, očito sam nešto naslijedila od Aresa.

~*~*~*~*~
Hector ' s POV

Rat se pokrenuo samim ulaskom u zabranjeni hram boginje Athene. Mogao sam osjetiti njenu svetu prisutnost unutar njega. Zadrhtao sam pri samoj pomisli da bi ona mogla biti unutra, a onda sam ugledao kako jedan od mojih vojnika pokušava prisvojiti svećenicu djevicu. Osjetio sam se bjesnim i preplašenim te ga svom silinom odgurnuo. Ostali su zabrinuto promatrali moj ispad.
Pružio sam ruku posrnuloj svećenici i u trenutku kad ju je ona primila kao da je vatra zaplesala na mom dlanu. Bio sam u napasti povući ruku, ali sam izdržao.

'' Thank you. '' – nije oborila oči kao što su to činile ostale svećenice. Streljala me na mjestu i u tom trenutku sam spoznao da je to pogled prepun sivo-plave mržnje. Pokušao sam se osmjehnuti, ali nisam mogao malo sam ju odgurnuo od sebe. Stvarala je nekakvu čudnu napetost. U tom trenutku uhvatila je moju ruku zabezeknuto ju gledajući.

'' How did you found this? '' – njen glas zvučao je prestrašeno. Odmaknula se od mene za jedan korak. Iz njenog izraza lica mogao sam pročitati uzbunjenost.

'' Tell me your name. '' – želio sam znati kako se zove. Izgledala je kao dijete bogova s ukleto plavim očima. Prvi puta mi se nasmiješila.

'' Have you ever wondered how you could have found such a treasure? '' – njen glas me uznemirivao i smirivao. Odmahnuo sam glavom, kao da se uplela u moj um i misli.
Glasno se nasmijala.

'' I cannot believe! Hector of Argos. '' – zastala je – '' Andromeda. '' – nadodala je, a kroz mene je prošao nalet vrućine. Stojim pred Aresovom kćeri.

10.05.2010.
Prologue

Hector's POV

Sad znam da mi je bez nje teško preživjeti. Želio sam previše od jednog božanskog bića koje se nije moglo pokoriti naredbama. Kroz sva dobra i loša razdoblja smo prošli Zajedno.
Neću nikada zaboraviti njen bjes prema meni kad me optužila da sam izdajica. Mrzio sam sebe jer sam podlegao čarima Vještica i iznevjerio njeno povjerenje koje sam toliko dogo gradio.

'' Before my time is done, I will look down on your corpse and smile, because no mather what I will have my vengance in this.. or in the other life ''

Te riječi su me toliko pogodile da nisam znao kako uzvratiti. Andromeda me ponovno mrzila , a ja sam žalio zbog toga.

Andromeda' s POV

Moje sivo -plave oči počivale su na njegovom licu. Bojala sam se. Strah mi se zavukao pod kožu i umrtvio sva osjetila. On umire, a ja sam se morala boriti sama protiv te spoznaje. Prividno sam izgledala jaka poput mramorne stijene preko koje se može prolijevati krv, a s prvom kišom sve se opere.
Nisam bila takva, samo sam tražila osvetu, ali izgleda da se osveta upravo vraćala meni samoj.
Osjetila sam nečiju ruku na ramenu i osvrnula se našavši se oči u oči s osobom koju sam u tom trenutku najviše prezirala.

'' Can you forgive me? ''
'' He wasn't suppsosed to die. '' - odgurnula sam njegovu ruku sa svog ramena. Zbog njega je moj brat umirao.

<< Arhiva >>